Osmi mart je bio čestitka za mamu i cvijeće za učiteljicu. U školu nosimo kolaž papir i tempere…. nekoliko nespretno napisanih riječi i osmica sa tačkom. Mama je pažljivo birala poklon za učiteljicu, jer učiteljica se voli najviše.Nekad kasnije smo naučile da je to Međunarodni dan žena-praznik ekonomskih, političkih i društvenih dostignuća žena. Ali nekako ti je uvijek mama kao asocijacija na taj dan… kupiti joj cvijeće, parfem, spavaćicu. Ne znam kako su nas uskratili za Dan majki i time napravili potpunu zbrku sa 8. martom.Svakako, moja mama zaslužuje sva priznanja ovog svijeta, pisana i nepisana. Mene, kao i većinu žena pretpostavljam, hvata blaga jeza od svog tog silnog napola uvelog cvijeća i milozvučnih čestitanja. Ubijte me, ako pola njih zna šta nam zapravo čestitaju. Dobijemo slobodan dan na poslu, ili bar pola dana, a zapravo smo se borile za to da imamo jednake uslove rada kao i muškarci. Završimo u nekim kafanama, lijepo dotjerane i vesele. Kažu,to je naš dan. Ko je tu šta pogrešno shvatio?! Pošaljite vi nas svakog petka u kafanu, nama je po obimu svakodnevnih obaveza, četvrtak svakako osmi radni dan u sedmici.
Kroz moj život marširaju divne žene. Moje prijateljice, doktorice, domaćice, profesorice, pjevačice, kuharice, prodavačice, pravnice, glumice, arhitektice, stjuardese, novinarke, učiteljice. Iza svake od njih stoji dug i trnovit put, stalna težnja da rastu, da svijet učine boljim. Revolucionarke u vremenu kad je revolucija zaboravljna riječ. Njima srcem čestitam 8. Mart!
Prošli mjesec sam izgubila jednu voljenu ženu. O ne! Nisam je izgubila, nju je nemoguće izgubiti. Otišla je na neko sretnije mjesto. Živjela je devedeset godina. S razlogom. Sa milion razloga. Bio je to dug, predivan, težak i zanimljiv život . Da li je to znala onda kad ga je živjela?! Mislim da nije. Sve što je radila, a radila je mnogo toga, bilo je prirodno i instiktivno baš kao disanje. Rodila se dvadesetih godina prošlog vijeka u jednom malom, sasvim malom, gradu. Život je provela u njemu, osim onih nekoliko godina izbjeglištva, nakon kojih se zahvalila tamošnjoj kraljici i vratila se svojoj kući. Dana kad je umrla na jednom lokalnom portalu su napisali – umrla je najpoznatija žena svih vremena našeg grada! Najpoznatija žena, a nije bila pjevačica, supruga političara, influencerka, doktorica. Bila je njihova sugrađanka, žena, bila je čovjek. Nije bilo osobe koja je od nje tražila pomoć, a da nije tu pomoć dobila. Ne zato što je ona bila bogata i moćna, već zato što je htjela pomoći. One koji nisu znali pisati, naučila je. One koji su htjeli raditi, zaposlila je. One koji nisu imali majke, prigrlila je. One koju su dolazili, dočekivala je. Onima koju su se radovali, pjevala je. Svoju je djecu odgajala je da budu časni i pošteni ljudi. Oni to i jesu. Živjela je u svijetu muškaraca i sve svoje zamisli je pretvarala u djela. Prošlog aprila slavili smo njen devedeseti rođendan. Slavila je s nama samo da nam udovolji. Zaspala je jedne zimske zore, a mi nakon što smo je posljednji put ispratili, iz njene smo kuće izašli siti hrane i puni ljubavi. To je znak da je Ona uvijek tu. Ne mogu ni riječi više reći njoj, jer će me ugušiti suze. Ona je bila i ostat će Žena, a takve imaju svoj praznik.
A šta smo mi uradile? Koja su naša dostignuća?
Upakovali su nas u celofane i stavili crvene mašne.Ili smo se same upakovale.Tek nekoliko svijetlih primjera bez brnjice, bez straha,sa željom da djeluju. Snaga žene se ne mjeri prema veličini buketa cvijeća i cijeni parfema. I ne moraš imati govornicu i reflektore da bi govorila. Čuje se sve što je vrijedno za čuti, bez obzira gdje se kaže. Ako se žene drže za ruku, svijet je samo malena lopta. Zaboravile smo da smo bile vještice koje su gorile na lomačama , pa danas jedna drugu tako nazivamo. Zaboravile smo da nam je bilo uskračeno pravo glasa, a danas nam je mrsko da glasamo. Zaboravile smo koliko možemo i koliko nekada nismo mogle.
Ispleti pletenicu onoj koju si rodila. Drži je za ruku kad je najgora. Pusti je da se nasloni na ženu, to će u mnogome odrediti njen put. Ohrabri je da plaće i reci joj da je voliš. Istrči maraton. Nahrani napuštenog psa. Pomozi siromašnima. Glasaj. Pokloni skupu tašnu koju više ne nosiš. Traži bolji posao. Zasadi drvo. Napiši pjesmu. Diplomiraj u četrdesetim, dozvoljeno je. Pokupi smeće u parku. Drži na oku one koje voliš, trebaju te. Pogledaj koliko možeš. I raduj se!
I kad budeš barem kamen koji pokreće lavinu, stavi crveni ruž …žena si!