Budi pametna i napiši nešto za kraj godine. Ne znam da li se opirem pisanju, jer mi je baš mrsko da budem pametna ili zbog toga što ne vjerujem u riječ “kraj”.
Kako god evo pišem. I ne opirem se.
Prva riječ koja mi pada na pamet je “kuća”.
I sasvim je jasno odakle otpor sa početka priče. Svaki dio mene odbija vjerovati da je moju godinu obilježila kuća, samo zato što se plašim da neću dovoljno reći.
Dobro, ženo!
Šta ti se još deslio osim “kuća”?!
Mnogo toga. I sve što se desilo opisat ću u nekoliko rečenica. Ne zamjerite što ću pomalo govoriti metaforom, smatram je univerzalinim jezikom za sve naše mozgove.
Godina je prošla brzo, kao i svaka prije nje.
Slučajno ili ne…godina mi zvuči kao ženski rod. Sreća, tuga i radost istog su roda.
Gužve u tržnim centrima sam izbjegla. Meni je to više nego sjajan završetak godine. Jednu sam noć zapisala u svoju svesku nazive svakog mjeseca u godini. Pored tih naziva sam pisala šta se dešavalo u svakom od njih. Vidjela sam da je to isto radila Mila. Hvala joj za ideju i meni važne spoznaje kroz ovo kratko pisanje.
I prije nego što napravim kratak pregled moje godine, koji me je u prvom momentu prestravio, reći ću vam da vrlo odlučno dovedete u pitanje kriterij prema kojem mjerite uspješnost svoje godine. Sigurna sam da je uglavnom mjerimo prema onome što nismo uradili, a manje prema onome što jesmo.
Moja godina nije bila ludo produktivna. Da, prošla sam dvije važne edukacije. Te dvije edukacije iz ove godine umanjila sam činjenicom da ih je godinu prije bilo osam. Radila sam sam manje. I to “manje” dolazi iz poređenja sa godinom prije. Progoni mi izgubljeno vrijeme, iako nikada nisam odredila mjernu jedinicu za to.
Ne gubi vrijeme! Gubiš vrijeme! Izgubit ću vrijeme! Ubiti vrijeme!
Danas…nekoliko sati prije zvaničnog početka jedne godine shvatam da moja uvjerenja dolaze iz glasova mase, odgoja, kolektivne misli o načinu na koji se koristi vrijeme. Hej…moje vrijeme!
Stara godino – nisam gubila vrijeme i nisam ga trošila uzalud. Svaku sekundu vremena ja sam disala, mislila, maštala, radila, kretala se, stvarala, voljela, sanjala, smijala se, čekala, radovala se, ljutila, vjerovala, tražila, željela, pokušavala, odustajala, grlila. I svaka od ovih radnji ima svoj rezultat napisan velikim slovom.
Ja sam nosila na sebi punu ratnu opremu i uskalala i svaku borbu spremna onoliko koliko sam mogla u tom trenutku.
Sve sam nekako posložila u svom životu osim te potrebe da branim, štitim i popravljam i ono što je moje i ono što nije.
Neke bitke sam dobila, a neke još uvijek vodim.
Smijem se samoj sebi svaki put kad shvatim da ratnik postaješ mnogo, mnogo prije bitke.
Naučila sam da mnoge od njih nisu moje. Regrutovana sam zbog godina, prilika i srca.
One koje su moje volim i bijem ih najbolje što znam.
One koje nisu moje puštam nerado, ali puštam. Ovo sam naravno slagala. Ništa ja ne puštam. Ne još.
Ova godina je donijela nove ljude i nove prilike. Ne volim onu rečenicu: Najgore je raditi sa ljudima.
Shvatila bih je istinito jedino iz usta neke životinje, u svakom drugom slučaju mi je lažna.
Divno je raditi sa ljudima, ako čovjek možeš biti.
Negdje pred kraj ljeta otvorila sam novo poglavlje svog života. Tačno tad kad sam trebala i tamo gdje sam trebala biti. Stigla sam na mjesto na kojem ću napisati zadnju stranicu knjige u kojoj će sve da pršti od ljubavi. Malo li je!
I da…desila se kuća. Moja tačka ispod sunca,ona koja je postajala oduvijek, a samo zato da bih ja danas disala, voljela, stvarala, maštala, vjerovala, radovala se…baš tu.
Ovo sigurno nije jedina istina, ali moje je pravo da vjerujem u nju. I meni sasvim dovoljno.
Onaj koji je ispunio sve svoje obaveze sasvim lako zagrli sva svoja prava.
Taman da ih sam izmisli.
I šta je sad sa tom kućom?!
Da…lijepa je.
Lijepu kuću može imati bilo ko.
Lijepu kuću može napraviti bilo ko.
Nije to njena jedina istina.
Jednog dana smo stajali na ruševinama i zgarištu. Osim prepričanih priča iz prošlog vremena, moje bujne mašte i sunca nije bilo ničega privlačnog i lijepog. Držali smo u ruci projekat i bezbroj upitnika iznad glave.
Projekat smo pregladali deset puta. Meni od tih silnih skica ništa nije bilo jasno, iako je sve trebalo biti jasno. Nemam pojma kako to treba da izgleda, ali znam kako treba da se osjećam.
“Ako on ne pristane da radi ovo, ja ne znam drugu osobu.” – ovo je bila prva prepreka na putu “znam kako treba da se osjećam tu”.
Sjajno! Samo jedna osoba je izmedju nas i naše želje. Za kraj godine ću reći: Prava osoba između onoga što je bilo i onoga što je danas. Moja mjera za ono što čini jednu godinu sjajnom su nevidljive niti života koje spajaju ljude bez da oni imaju namjeru. To se zove “sve će biti u redu”.
Gledam ga… podsjeća na mog tatu. To je dobar znak. Ne priča mnogo… tek toliko da vidimo da je zaista tu.
Dotakao je svaki zid. On je čovjek koji probudi kamen i udahne mu dušu. Ne pita ništa samo zato što zna sve odgovore. Mi pričamo zbunjeni pokušavajući mu približiti naše zamisli. Nismo više ni sigurni ni da li nas sluša ni da li mi pričamo to što treba.
U mojoj glavi samo jedna misao.
To treba biti On. On zna. Zna kako želim da se osjećam tu.
Pogledao je ruševinu sa svih strana. Ne znam da li sam željela da vjerujem ili je to zaista bilo tako, u jednom trenutku shvatam da taj čovjek nije nikakav stranac, ludim vjetrovima zalutali graditelj… shvatam da je on neko moj, onaj čiji trag mora ostati na ovom mjestu koje je godinama nepravedno umiralo.
On je onaj koji vraća život tamo gdje ni sam život ne zna da postoji.
Pitao nas je:
I vi biste ovo radili?
Kao djeca, koju pitaju da li žele sladoled, vrtili smo glave gore, dole u znak potvrde i čekali završnu riječ.
Sad već znate šta je rekao, jer eto ta neka kuća postoji.
Ja bih ovo radio!
Nikada neću zaboraviti te rijeći.
Zahvalnost se dugo prepričavala, a mir je došao svakim novim, starim kamenom i bojom.
Osim kuće koju je izgradio dobili smo na poklon njegovo prvorođeno. Obojio je kuću bojama prošlog i budućeg vremena. Zoran, blizu dva metra od zemlje kad stoji. Kad ne stoji miljama je iznad nje.
I jednu pečelicu Maju.Njena dobronamjernost značila mnogo je u ovim graditeljskim danima. Jednu zlatnu kosu koja je prsitala da joj budem tetka i dva crna oka, zaigranih nogu uvijek spremnih na igru.
Za kraj ove godine i ono što nosimo u Novu!
Nije kuća, nego vi u kući.
Nije posao, nego vi u poslu.
Nije ljubav, nego vi u ljubavi.
Radite najbolje što možete ili ne radite. Pikaju se i godine u kojim rastete. Imate pravo na to.
Možete preskočti stepenice i doći do vrha. Oni koji znaju tačan broj stepenica uvijek će na tom vrhu biti ispred vas.
Polako.
Zove se Božo.
Voljela bih da zna da, jednako dobro kao i kuće, stvara sreću.