Djeca su i ove godine bila sjajna. Učili su ono što im se uči, na ono što im se ne uči prevrtali su očima. Prevrtala sam i ja zajedno s njima. Možda nisu naučili sve lekcije, ali ovu o podršci uče svakodnevno, pa čak i u vidu kolektivnog prevrtanja očima.
Ponosna sam na njih. Ovu ludu pandemiju dočekali su zrelije od mene. Prihvatili su sve što je novo, završavali svoje obaveze, razumjeli zašto ne mogu izaći. Kad sam se vakcinisala pao im je kamen i sa srca i sa mozga. Tad shvatih da sam bila poprilično luda prethodnu godinu i da je korona za njih bila smiješna u usporedbi sa sumanutom majkom. Svako zlo za neko dobro.
Juni je i postaju nestrpljivi. Ne pričamo o ocjenama. Pričamo o prezentaciji na temu privatnosti, o tome kako ćemo provesti ljeto. Ponekad pričaju o fakultetu. Mali ljudi i veliki ciljevi. Želim da oni rastu uporedo sa svojim ciljem. Trudim se da više slušam i manje pričam, svjesna toga da rečenica izgovorena iz najbolje namjere može izazvati mnogo zabune. A teško je držati jezik za zubima, kad si mama i kad su nas programirali da “mama zna najbolje”.
Zadnjih godina učim mnogo. Stekla sam nekoliko lijepih i važnih diploma. Stekla sam i spoznaju da je diploma samo papir, ako znanje ne koristiš. Sa tom idejom hranila djecu na milion načina. Ok…nekad samo jeli i brzu hranu. To je pomoglo da se nađemo na pola puta između odrastanja i roditeljstva, da više razgovaramo o onome što želimo, a manje o onome što moramo.
Razlika između moram i želim je ta što su “moram” stvorili drugi, a “želim” smo stvorili mi sami.
Uporedo sa krajem školske godine dolazi i sezona pitanja “Čime si prošao ?“ i “Jesu li sve petice?”. Daleko od toga da bih stavila zabranu na pitanja o školi, ali o formi i značenju pitanja moglo bi se raspravljati. Da li ste ikada obratili pažnju na neugodnosti na licu djeteta koje nema sve petice, a postavljeno mu je ovo pitanje? Ja jesem. Osim neugodnosti vidjela sam i osjetila nesagledivu štetu koja je načinjena takvim pitanjem.
Ima ova neugodnost i potpitanje, a ono glasi : “Iz čega nemaš pet?”
Dvostruki zločin!
Dakle prvo ti jedna odrasala osoba postavi sistem vrijednosti zvani “sve petice” pa nakon što dobije informaciju da nisi zadovoljio sistem, upre prstom u “neuspjeh” djeteta da mu, u slučaju da nije dobro shvatio, intenzivira uvjerenje o njemu samome koje glasi “nisi dovoljno dobar”.
Mama, neugodno mi je što imam jednu četvorku!
E sad već vidim korist od onoga “mama zna najbolje” …pa se snalazim sa raznim objašnjenjima, primjerima i sistemom “živi svoje vrijednosti”. Sve sa željom da naučim svoju djecu da ne postoji neuspjeh, samo rezultat. A u utakmici zvanoj život rezultat se mijenja iz minute u minutu.
Dragi moji odrasli! Imam nekoliko pitanja za kraj ove, svih prethodnih i svih budućih godina.
Da li smo prošli odličnim i sa svim peticama?
Da li smo dobili pet iz Odnosa prema svom fizičkom i mentalnom zdravlju?
Da li smo dobili pet iz Ličnog rasta i razvoja?
Da li smo dobili pet iz Lijepog ponašanja?
Da li smo dobili pet iz Odnosa prema kolegama?
Da li smo dobili pet iz Odnosa prema prijateljima?
Da li smo dobili pet iz Odnosa prema partneru?
Da li smo dobili pet iz Roditeljstva?
Da li smo dobili pet iz Sexa?
Da li smo dobili pet iz Kuhanja?
Da li smo dobili pet iz Plivanja, Skijanja, Trčanja?
Da li smo dobili pet iz Volontiranja?
Da li smo dobili pet iz Prihvatanja različitosti?
Da li smo dobili pet iz Novih ideja?
Da li smo dobili pet iz Sreće?
Evo da kažem prva. Nisam prošla odličnim, ali sam imala sjajan rezultat. I da ne bude zabune. Ja volim odlikaše. Ja volim i neodlikaše. Ja jednostavno volim ljude. Da je sreća moje djece uslovljena peticama iz dnevnika spavala bih mirno. Sreća je uslovljena uvjerenjima koja imamo o sebi.
Budimo kreatori korisnih uvjerenja.