Velike životne mudrosti naučiš za par minuta. Ili ih nikada ne naučiš. Volim onu našu izreku “pametnom je išaret dovoljan”, a pri tome ne mislim na pamet mjerenu brojem diploma arhiviranih u birou za zapošljavanje. Za pamet nikad ne dobijemo diplomu, ona se mjeri načinom na koji dišemo život.
Još deset nestrpljivih dana do našeg putovanja u čarobnu Toskanu. Vikend u Hercegovini kod naših toplih Šveđana, taman da se utopimo u ljeto. Da, postoje i topli Šveđani…ali samo ako su rođeni Hercegovci. Jutro nas je odvelo u malu uvalu Jadranskog mora i tu negdje između plaže i bara Mila me je uhvatila za ruku i zaustavila u užurbanom koraku. Samo je rekla: ovdje i sad! Gledala je prema moru, plavetnilu koje je samo očima razumljivo. Osjetila je da moje misli idu brže od mojih prebrzih koraka, da uopšte nisam svjesna trenutka i mjesta na kojem se nalazim. Da jedan neočekivani vikend na moru ne smije proći u potpunoj nesvjesnosti, da plaža sa koje smo došle i bar u koji idemo ne znače ništa ako su moje misli u mojoj kancelariji, mojoj novoj kuhinji, vjenčanju prijateljice koje je tek u septembru. Njene riječi učinile su da izađem iz svoje zbrkane glave, udahnem more i poželim da se ništa ne desi. Samo nek vrijeme curi. Od Mile sam se tužno rastala idućeg dana, ali od njenih riječi nikada se rastati neću. Ovdje i sad zaista prija!
Za godišnji sam se spakovala za deset minuta. Bez kupovine, bez plana, bez žurbe. Bez kreme za prije i kreme za poslije. Za prije sam ponijela iščekivanje, za poslije oduševljenje. Sasvim dovoljno za nekoga ko mijenja tok misli. Radovala sam se toplim danima i svježim noćima. Poznatom nepoznatom i bliskom stranom svijetu. Prvi put, nakon nekoliko toskanskih ljeta, osjetila sam stvarni ukus vina, prebrojala sve zvijezde na nebu iznad svoje glave, pustila sir da se rastopi od usana do mozga. I eto uspjela sam… bila sam tačno tamo gdje su mi bile želje. Na jednom brežuljku, u maloj kućici staroj stotinama godina, na suncu koje nesebično grije i one najhladnije, na svom odmoru… po mojoj mjeri i za moj gušt.
Neka mi oproste sva prošla ljeta, svi prošli dani i prošli ljudi, što nisam znala da ponekad moraš imati puteve bez cilja. Da vrijeme ponekad od mene traži samo jedno – biti prisutna. Pustiti život da prođe kroz mene, čak i onda kad samo gledam u prazno.
U svojoj bašti, negdje na ljubičastom Hvaru, u šumi, na stanici dok čekaš voz, u kinu, na kafi sa prijateljima iz djetinjstva, dok praviš album sa fotografijama sa ljetovanja, ispod tuša, na zadnjoj stranici knjige od koje se ne želiš rastati… bilo gdje…samo budi ovdje i sad! Samo tada možeš disati život.
Ovdje i sad!